Još malo do cilja
Uveliko sam u 9. mesecu, tačnije u 38. nedelji...
Polako teku pripreme, fizičke, psihičke, finansijske...
Još samo malo je ostalo do cilja, pregurah 9 meseci,
malo li je?
Moj bebac je i dalje živahan, uživa on i nepada
mu još napamet da izlazi, pogotovu ne po
ovom minusu.
Ali svi nestrpljivo očekujemo, da uskoro ugledamo to malo stvorenje.
A i kako je stomak veći, usledilo je loše spavanje, i sve što ovaj poslednji mesec nosi sa sobom.
Moram da izdržim samo još malkice, i pobednički stignem do samog cilja, tj. moj bebac i ja.
Onda kako već to biva, psiha čini svoje. Uhvati me mali strah, trema možda je to i normalno jer je mnei sve to nepoznato. Razmišljam kakav je to bol, verujem da je izdrživ ali opet puno toga mi prolazi kroz glavu. Muž me najviše bodri, veruje u mene i misli da sam jaka, ali nekako smo mi jedna osetlljiva generacija u odnosu na žene nekada.
I tako ja imam razne dileme, više sam za prirodan porođaj, i sve se trudim da ipak ne uzmem epidural. Možda treba da to iskustvo osetim u pravom smislu te reči, možda ću tada biti još jača, pogotovo kada ugledam nešto svoje, nekog koje u meni rastao i kome sam upravo ja život podarila.
Sve u svemu moj muž i ja smo izgurali sve je što je
trebalo. Njemu sam najviše zahvalna, jer je bio uz mene, trpeo moje hormone,
udovoljavo mi, pazio me, razmazio me, jednostavno brinuo je o meni i dalje to
radi. Hvala mu.
Uskoro će se mnogo toga u našem životu promeniti, biće nas troje, biće više obaveza, odgovornosti, ali i mnogo ljubavi koju ćemo prenositi na našu bebu. I zbog svega toga nekih stvari se treba odreći, ali mi ni malo nije žao.
Uzbuđena sam što ću uskoro postati majka, i nekako tek
sad i postajem prava žena i ponosim se time.
Comments (492) Posted to Trudnoća 02/08/2012 Edit